Pronašla sam tekst koji sam napisala u studenom 2025. godine. Kako je nedavno završio jubilarni deseti Highlander Velebit, prilika je da se osvrnem na „svoj trail“.
„Prošlo je skoro dva mjeseca od moje avanture, čisto dovoljno da se dojmovi slegnu. Bilo mi je lijepo i svakome bi preporučila Highlander Velebit. Format mi se jako sviđa. Hranili su nas i pojili, a preko noći smo se osjećali sigurno u čoporu i među brojnim šatorima. Družili se uz logorsku vatru večerima, šetali po gpx tragu od jedne do druge kontrolne točke danju, često sami. Upravo je to ono što mi se jako dopalo. Sam si, a nisi sam. Uvijek netko naiđe ili ti nekoga sustigneš. Sa Zavižana nas je krenulo dvjestotinjak. Pomislili bi puno i da će biti velika gužva po stazi, ali nije bila. Dobro smo se razvukli.
Prvi dan Zavižan – Skorpovac, 34km, cijelo vrijeme po Premužićevoj stazi. Definitivno sam imala previše kilograma u ruksaku na leđima, njih 17ak. Preporuka je da to bude 20% tvoje težine. Međutim nisam uspjela u namjeri da sve strpam u zadane gabarite. Bilo mi je glupo kupovati novu vreću za spavanje koja bi bila lakša i manjeg volumena kad imam 3 doma. Još gluplje kupiti novi ruksak kad ovaj nije star niti 2 godine, a nosila sam ga 3 puta na planinarenje, i tako… Podloga na samonapuhavanje je bila pun pogodak i izvrsna podrška noću. Drago mi je da ju nisam žrtvovala za malo lakši ruksak. Gotovo sve sam upotrijebila. Nadala sam se da kabanicu i navlačne hlače neću niti izvaditi iz ruksaka, ali to nije bio slučaj jer nam je treći dan padala kiša. Pratila nas je dobrim dijelom puta od Baških Oštarija do Panosa. Ipak sam bila previše lijena za oblačenje navlačnih hlača. Osim njih, elastični zavoj i onaj za koljeno srećom nisam upotrijebila. Flastere sam mnoge potrošila i vratila se doma s 2 ogromna žulja na jastučićima stopala, na svakom po jednim. Tek na putu natrag sam saznala da postoji sprej protiv žuljeva. Inače nemam problema sa žuljevima, ali nisam nikad niti hodala više dana uzastopno, a nikad sto kilometara. Uglavnom, drugi puta ću pametnije. Vjerojatno su i mokre gojzerice dale svoj doprinos nastanku žuljeva.
Ponosna sam jer niti u jednom trenutku nisam pomislila na odustajanje, jer sam 2/3 vremena uživala (onu 1/3 sam se „borila“ s ruksakom jer su me ramena rasturala). To sam pripisala preteškom ruksaku. Pokazalo se da ga nisam baš dobro niti namjestila. Kako to učiniti sam naučila zadnji dan, ne tako daleko od cilja u Starigradu. Sreća pa jesam 😉 Uvijek vrijedi ona: „čovjek uči dok je živ“. Spoznala sam da mogu bez puno vode i sa malo hrane, da noću ne moram na wc, da se ne bojim hodati sama satima, da nije tako teško pratiti trag na Garminu, da mi je lijepo počavrljati s ljudima i nastaviti po svom, svojim tempom, da su ljudi uglavnom dragi i spremni pomoći, da nam je Hrvatska prekrasna, da kiša pojačava mirise, da je Bog uvijek tu i da pazi na mene, da sam se zaljubila u Highlander priču i da planiram neku novu avanturu.
I na ovu avanturu sam se prijavila na nagovor jednom planinarskog vodiča kojeg sam netom upoznala nakon što je doživio s koliko žara pričam o tom eventu i kako ga priželjkujem od 2016. kad se pojavio u Hrvatskoj. Uplatila sam kotizaciju kao poklon samoj sebi za svoj okrugli rođendan. To je valjda ona kriza srednjih godina. Neki pronađu mlađeg komada, neki kupe motor, neki počnu trčati, a neki se otisnu u planine.
Prvi dan je bio zahtjevan zbog kilometraže, zbog kamenite staze, zbog neznanja. Vidjela sam u knjižici o Velebitskom planinarskom putu da je to 6 plus 8 sati hoda. VPP samo djelomično prati Highlander rutu i Premužićku (ili obrnuto). Skužila sam da će biti manje od 14h, ali nisam imala ideju koliko. Trebalo mi je oko 11sati.
Za 2. dan su nam rekli da je lagan i samo 14km. Spremala se kiša, pa su nas organizatori motivirali da se pokrenemo. U Baške Oštarije sam došla dovoljno rano da svoj šator stavim na malu livadicu iznad Hostela, ispod par grana nekog goluždravog drveta, na laganu nizbrdicu. Pokazalo se da je to bilo dovoljno da mi oprema izdrži i šator ne promoči na solidnom pljusku. Naime, ekipi koja je došla kasnije i šatore postavila na livadi ispod ceste je bujica odnijela šatore, pa su u gluho doba noći tražili svoje stvari po novonastaloj bari. Mnogi su zbog toga odustali.
Za 3. dan sam čula da je najteži zbog velike visinske razlike: Baške Oštarije-Panos. Kako sam se na to pripremila, nije bilo toliko teško.
Meni je najgori bio 4. dan jer su mi rekli da je „pljugica“: Panos-Veliko Rujno. Naučila sam da su očekivanja gadna stvar. Kako sam očekivala laganicu, ubile su me kamene gromade i tijesan put na početku staze i valjda sama činjenica da nam je to 4. dan. Međutim, iznenadile su me livade pred Velikim Rujnom. Uplašili su me da ima krava, konja i pasa čuvara da sam nabavila i jet suzavac. Tamo sam, srećom bila oko 14h. Samo sam čula zvona, ali životinje nisam srela. Iako sam se spremala tim dijelom proći u nekom društvu, dogodilo se da sam bila sama. I nije me bilo strah. To je nekako najljepše. Poslije sam doznala da su onima koji su livadama prolazili kasnije, konji prilazili i „žicali“ slastice i neko ih vrijeme slijedili. Bez obzira, drago mi je da sam to propustila.
Zadnji dan, V.Rujno-Paklenica-cilj na plaži u Starigradu nas je, dobrim dijelom „prala“ euforija radi spoznaje „da mi to možemo i da jesmo“.
Nisam pitala koliko nas je stiglo na cilj. Nisam tražila službene podatke, ali su organizatori u nekim druženjima rekli da oko 50% odustane, većina na B. Oštarijama, da je to breaking point.
Žalim li zbog nečega? Možda što nisam otišla do napuštenog vojnog objekta na Panosu gledati zalazak jer su prizori bili prekrasni kako sam vidjela na snimkama i fotkama u objavama na društvenim mrežama. Bila sam se već preobula i sanirala žuljeve i bilo mi je nezamislivo ponovno obuti mokre gojze i po povratku ponoviti cijelu proceduru. To je nešto što sam si ostavila za drugi put.“
